Преузето са блога Шах-мат листе, на којем је објављено 6. октобра 2025.
Mihail Šereševski – o radu s mladim ruskim šahistima, Svjetskom prvenstvu u Almatiju i mnogim drugim temama
O omladinskoj reprezentaciji i turniru u Almatiju
Evgenij Tomaševski je u svom velikom intervjuu pokušao da prenese svima informacije o našem radu. Sama ideja ovakvog rada pojavila se zahvaljujući Andreju Vasiljeviču Filatovu, koji je primijetio kako se u ruskom šahu stalno pojavljuju mlade zvjezdice, ali, nažalost, one prečesto brzo ugasnu, ne uspjevši da zaista zasijaju. Šahovski savez Rusije, pozvavši E. Tomaševskog na mjesto glavnog trenera omladinske reprezentacije, postavio je zadatak da se ta situacija promijeni.
Evgenij i ja smo dvije godine zajedno radili u Azerbejdžanu. Tamo je on razvio, po mom mišljenju, jedinstvenu metodologiju za pripremu šahista. Pokušaću ukratko da objasnim o čemu se radi. Ja, na primjer, znam kako da se postave temelji, da se čovjeku daju sistematska znanja pomoću kojih može, uz povoljne okolnosti i normalnu teorijsku pripremu, da dostigne nivo od 2400+, maksimalno do 2500. Dalji napredak, smatrao sam, zavisi isključivo od talenta i marljivosti, i u tome je bila sva suština.
Evgenij Tomaševski odlično poznaje specifičnosti rada na svim nivoima, uključujući i najviši: osim svojih igračkih dostignuća, bio je sekundant u dva meča za titulu svjetskog prvaka i u dva turnira kandidata, a radio je i sa šahistima od nivoa 2400 do 2600+ i dalje. On je razvio metodologiju koja omogućava napredak sa 2500 na 2650 ili čak 2700. To je jedinstveno znanje – malo ko u svijetu zna šta je sve potrebno da bi se to postiglo; a i ako zna, ne mora imati mogućnost da to sprovede zbog nedostatka kvalifikacija i znanja. Po mom mišljenju, Evgenij Tomaševski je danas jednostavno najbolji trener na svijetu. Može da radi na svim nivoima, počevši od rejtinga, uslovno, 2400 ili čak 2350.
Tokom našeg rada u Azerbejdžanu, tamo su postignuti i visoki rezultati u omladinskom šahu. Abdula Gadimbelj postao je svjetski prvak do 20 godina (nadmašivši, usput, Esipenka i Nesterova), a Ajan Allahverdijeva postala je svjetska prvakinja do 18 godina, a kasnije je na prvenstvu do 20 godina završila druga, zaostavši samo za Anom Šuhman.
Želim posebno da naglasim i to da se individualni treninzi sprovode sa veoma malim brojem djece. Vrhunsko majstorstvo i masovnost nisu sinonimi.
A sada da pređemo na turnire u Kazahstanu. Prije početka Svjetskog prvenstva, Šahovska federacija Rusije, u okviru škole Tomaševskog, organizovala je desetodnevne pripreme sa prvacima zemlje do 9 i do 11 godina – Fjodorom Sideljnikovim i Ajdanom Gafurovim, koji su pravo učešća na prvenstvu stekli zahvaljujući podršci Federacije.
Sparing partner Fede bio je talentovani mladi šahista iz Saranska, Jegor Tapazov, koji je na turniru u Kostromi zaostao pola poena i zauzeo treće mjesto. Treninzi su se održavali svakodnevno u trajanju od 4 do 5 sati. Na otvaranjima je radio međunarodni majstor Artjom Tjurin prema programu usklađenom sa Tomaševskim, dok sam ja radio na završnicama, „složenkama“, realizaciji prednosti i popunjavanju praznina u sistematskom znanju mladih šahista.
Prvenstvo u Kazahstanu budući srebrni medalista Feda Sideljnikov započeo je pobjedom crnima u Sicilijanskoj odbrani. Pretpostavljali smo da bi njegova priprema za oštre varijante mogla da bude nedovoljna za nivo svjetskog prvenstva, pa smo pripremili Rusku partiju, koju smo planirali koristiti u drugom dijelu turnira.
Partija se igrala u furioznom tempu. Feda je previdio jednostavan taktički udar i našao se u beznadežnoj poziciji. Ubrzo je partija prešla u završnicu, u kojoj je crni imao topa i pješaka protiv protivnikove dame, uz mnogo pješaka na tabli. Kompjuterska procjena je varirala od +6 do +37 u korist bijelog!
Ali bijeli je prihvatio tempo brzopoteznog šaha, umjesto da se samo malo zamisli i pobijedi u nekoliko poteza, napravio je niz grubih grešaka i uspio da izgubi. Crni je potrošio 12 (!) minuta na 72 poteza, od ukupno dozvoljenih 90, dok je bijeli koristio samo dodatnih 30 sekundi po potezu.
Zašto se to dogodilo, pa ipak je u pitanju Svjetsko prvenstvo u klasičnom šahu, a ne u rapidu ili blicu? Neposredno prije početka priprema slučajno sam saznao da Fedor svakodnevno igra po 30 partija online blica, bilo protiv kompjutera, bilo protiv živih protivnika – to me nije previše zanimalo. Međutim, po metodici Jevgenija Jurjeviča, takve vježbe nisu preporučljive za pripremu u klasičnom vremenskom kontrolom. Šahista se navikava da igra „od oka“ i zaboravlja kako da igra promišljeno.
Razgovarao sam s Fedorovim roditeljima i ponudio izbor: ili treniraju po našoj metodici i rade ono što im mi predlažemo, ili prekidamo saradnju, a oni imaju pravo da se dalje pripremaju kako misle da treba. Nismo im postavili rok za razmišljanje, ali smo rad privremeno obustavili. Nekoliko dana kasnije, razgovarao sam sa Fjodorovim ocem Andrejem, koji je rekao da prihvataju naše uslove.
Sa sličnom situacijom smo se susreli i u Azerbejdžanu. Tomaševski je tamo počeo da radi sa trojicom mladih velemajstora, svi sa rejtingom 2500+. Svakome je posvećivao po 10 sati nedjeljno individualnog rada. Nakon otprilike tri mjeseca održano je Prvenstvo Azerbejdžana. Dvojica učenika Tomaševskog igrala su po starom, slušali su svoje dosadašnje trenere i nisu iskoristili ni jednu ideju koju im je Tomaševski predložio. Samo je Ajdin Sulejmanli radio tačno ono što mu je Jevgenij savjetovao. Nakon turnira, Tomaševski je nastavio da radi samo s njim, i do trenutka našeg odlaska, Ajdin je već bio blizu rejtinga 2650. Ostala dvojica su primjetno zaostajala. Pokušali su da se vrate u program sa ruskim velemajstorom, ali voz je već bio otišao – Jevgenij je tada već prešao da radi sa ženskom reprezentacijom Azerbejdžana.
Da se vratimo na Svjetsko prvenstvo u Kazahstanu. U trećem kolu, Fedor je opet, u Sicilijanskoj odbrani, dobio izgubljenu poziciju, i to gotovo u istom tempu kao i u prvom kolu. Partija je klizila ka neizbježnom porazu crnog. Ali dogodilo se čudo!
U trenutku kada je pozicija bila za predaju, u Almatiju je objavljeno upozorenje o zemljotresu! Djecu su izveli iz turnirske sale, sreli su se sa roditeljima, i sve nezavršene partije su naknadno doigravane.
Poslije takvog potresa, protivnik nije bio u stanju da nastavi igru, i Feda je lako pobijedio. Sljedeću partiju je opet pobijedio. Tako da je startovao sa četiri pobjede, od kojih su dvije bile poklonjene – čitav poen!
Ali šta se zapravo desilo u te dvije partije koje je igrao crnim figurama? Najvjerovatnije se pojavio sindrom pomenutih blic i rapid „treninga“. Nekako smo uspjeli da Fjodora vratimo u formu, i na kraju je zauzeo drugo mjesto po dodatnim kriterijumima. Kao što je u šali znao reći moj prvi trener iz Doma pionira u Minsku, sovjetski majstor Šagalovič:
„Jaki imaju sreće, a slabe – vuku!“
Želim da čestitam svima koji su imali udjela u Sideljnikovljevom srebru!
A sada nekoliko riječi o Damiru Hasanšinu, kojem se nije posrećilo na samom kraju turnira. Tog malog dječaka sam prvi put vidio na Prvenstvu Rusije u Kostromi, i odmah mi se dopao – zbog svoje aktivne, pozicione igre. Ima odličan osjećaj za harmoniju figura, a u njegovoj igri se rijetko vidi potez koji izaziva odbojnost.
Iako je imao relativno nizak startni broj, u Kostromi je stalno bio u vrhu. Pobjeda u posljednjem kolu protiv prvoplasiranog po startnom broju, i to bijelima, dovela ga je do dijeljenja prvog mjesta sa Fedom. Ali pošto je u međusobnom duelu Damir izgubio, dobio je srebrnu medalju, kao i pravo da predstavlja Rusiju na Prvenstvu Azije.
Mi smo pozvali Damira na ljetnje pripreme u okviru škole Tomaševskog u julu, i tada sam napravio grešku u procjeni njegove snage igre. U svom intervjuu Jevgenij je naglasio da pri procjeni klasične snage šahiste gotovo da ne uzima u obzir njegovu igru u rapidu i blicu. Nažalost, ja sam obratio pažnju upravo na to. Na kraju priprema u Moskvi, kada su djeca već bila umorna, organizovali smo mini-turnir za šest učesnika u rapidu i blicu. Damir je tada zauzeo posljednje mjesto, osvojivši, čini mi se, samo 0,5 poena iz 10 partija. Zaključio sam da je još slab i da mu još nije vrijeme za individualni rad. Ali – ne može se suditi o snazi u klasičnom šahu na osnovu rezultata u blicu i rapidu.
Nedavno je 14-godišnji turski vunderkind Erdogmuš pobijedio Petra Svidlera u meču rezultatom 4:2. Pogledajte kako duboko, promišljeno i jako igra, što mu je omogućilo da se ozbiljno istakne i na „Velikom Švajcarcu“. Ali u blicu turski junior se ne specijalizuje – tamo je izgubio od Svidlera sa 2:10. To su potpuno različite igre!
Na prvenstvu u Kazahstanu, Damir je, kao i Fedja, do posljednjeg kola sakupio 8 poena iz 10 partija. U poslednjem kolu mu je upao prvi nosilac, Kazahstanac Adinur Adilbek. Damir je igrao crnim figurama i samo ga je pobjeda vodila do titule. Adilbek je stekao bolju poziciju, ali je igrao veoma pasivno. U ravnopravnoj poziciji propustio je taktički udar i na kraju završio u izgubljenoj poziciji. Ali tada, izgleda, ni Damirovi živci nisu izdržali. Odigrao je netačno i u boljoj – vjerovatno još uvijek dobijenoj – poziciji prihvatio remi
(vidi fragment u Blogu Vladimira Barskog iz Almatija – prim. red.).
Da je pobijedio, Rusija bi imala i zlato i bronzu. Šteta! Ali igra Damira ostavila je izuzetno prijatan utisak.
Sada da se osvrnemo na kategoriju do 11 godina. Šampion Rusije Ajdan Gafurov pokazivao je na turniru vrlo kvalitetnu igru i nakon 8 kola bio je drugi na tabeli sa 6,5 poena. Ajdan je talentovan šahista – na turniru u Srbiji, sa nepunih 10 godina, uzeo je 1,5 poena iz 2 partije protiv velemajstora, uključujući pobjedu crnima protiv dugogodišnjeg člana muške reprezentacije Jugoslavije Branka Damljanovića.
U Almatiju, u slučaju pobjede u 9. kolu, Ajdan bi izbio na prvo mjesto, jer je imao znatno bolji dodatni kriterijum. Međutim, njegov protivnik, Indijac Sarbarto Mani, ponašao se neprimjereno tokom partije. Spuštao je glavu na 8. red table, vukao je prema sebi, popravljao figure u protivničkom vremenu, držao ruku iznad table…
Postigao je svoj cilj – izbacio je Ajdana iz takta i doveo ga u cajtnot. Nakon poraza, Ajdan nije uspio da se sabere i loše je završio turnir.
Očigledno je da treba dodatno raditi na psihološkoj stabilnosti. Ali treba podsjetiti da je u ovom uzrastu potencijal i kvalitet igre jednako važan kao i trenutni rezultat.
Sada želim podijeliti svoje pogled na situaciju sa dječjim šahom u našoj zemlji.
Ako pričamo o Federaciji, po mom mišljenju, ona u tom pravcu radi odlično. Uspostavljena je jasan sistem različitih takmičenja radi izbora u završni dio prvenstva Rusije i na svjetska i kontinetalna prvenstva. O masovnosti ne treba trošiti riječi. Na dječje prvenstvo u šahu dolazi više od hiljadu učesnika, ogroman broj trenera i roditelja, a na redovno prvenstvo Rusije do 9 godina – 500 učesnika u lijepom gradu Kostrimi. Ima razloga za ponos.
Ali iz masovnosti obično proističe majstorstvo. A ovdje stanja nije najblistavije. Mogu odmah da čujem prigovor: zar ne osvajamo mnogo medalja na dječjim i omladinskim svjetskim i azijskim prvenstvima? Da, to je sjajno. Medalja zemlji treba. Ali hajde da razdvojimo klasična svjetska i azijska prvenstva po uzrastima.
Na dječjim prvenstvima svijeta, osim u rijetkim slučajevima, igraju stvarno najjači. Kakvi su naši rezultati, na primjer, prošle godine? Od medalja – samo zlato Romana Šogdžijeva. Ali u uzrastima od 14 do 18 godina osvajali smo mnogo medalja, ali najjači mladi šahisti svijeta u njima uglavnom ne učestvuju. Oni sa rejtingom oko ili iznad 2600 misle o sporednim turnirima u Vajk‑an‑Zeeu ili drugim velikim međunarodnim takmičenjima.
Ali mi polazimo od toga da ruski šahisti uvijek moraju ciljati na najviše domete. A šah je znatno pomlađen. I postavlja se pitanje rada na vrhunsko majstorstvo od najranijeg uzrasta. Za tu svrhu, Šahovska federacija Rusije je osnovala školu Tomaševskog, gdje se rad od početka vodi s namjerom upravo vrhunskog majstorstva po određenoj metodologiji.
Želim reći nekoliko riječi o organizaciji trening procesa u DJuSŠ (dječjoj‑sportskoj školi). Kao pravilo, trener vodi grupne časove. Pri tome, ako su početnici, treba da bude više njih, nego u grupama trećeg razreda ili prvorangista. Tako je bilo u sovjetskim sportskim školama, tako, čini se, treniraju i sada. Možda se snaga šahiste mjeri rejtingom, a ne rangom, ali suština se od toga ne mijenja.
A šah se dosta promijenio. Informacija je postalo mnogo više, i sam proces treninga znatno je komplikovan.
Ustvari, ogromne promjene zahvatile su sve vidove ljudske djelatnosti, a sport posebno. Daću primjer fudbala, kojega „razumije“ cjelokupno muško stanovništvo zemlje.
U profesionalnim timovima već dugo rade brigade. Neko trenira odbranu, neko napad ili golmane; postoje specijalisti za fizičku pripremu, koji doziraju napore, specijalisti za pravilnu ishranu; a glavni trener razrađuje borbene sheme i prenosi svoje zahtjeve igračima, radeći u kontaktu sa svim stručnjacima i uzimajući u obzir njihove preporuke.
A u šahu je trener često zadužen za više učenika i mora ih naučiti svemu. I to u savremenom, superkomplikovanom šahu! A sam trener je, najčešće, kandidat za majstora ili FIDE majstor. Ali pretpostavimo da je on velemajstor, ne baš savremen, pedeset godina star. Igrao je u sasvim drugačijem šahu i poneke predrasude iz tih vremena nosi sa sobom. S današnje perspektive neke njegove koncepcije izgledaju sporne, ili čak potpuno netačne, ali ih je usvojio od djetinjstva i prenosi svojim učenicima. A u nekim stvarima može biti jako jak, ali poučavati svog učenika mora ne samo pojedinačni segment, nego sve — kao što zahtijevaju pravila dječje sportske škole.
Dok u školi Tomaševskog postoji podjela rada. Rad je usmjeren na vrhunsko majstorstvo, i, na primjer, ja treba da učim ljude završnice, da dajem sistematska znanja iz niza središnjica itd. Otvaranja skoro i ne diram. Time se bave drugi, ali rad se vodi po metodologiji Evgenija Jurjeviča i strogo u onom pravcu koji on izabere.
Nekoliko puta godišnje imamo zajedničke pripreme, da pregledamo mlade šahiste i izaberemo one s kojima počinje individualni rad. Federacija šaha Rusije plaća naš rad, ne traži od roditelja finansijske izdatke, kao ni za pripreme ili angažovanje trenera, a ponekad i za nekog od roditelja, na važan turnir. U današnje vrijeme za mnoge je taj faktor veoma važan.
Još jednom ću naglasiti da težimo da damo šahisti kvalitetno i ispravno šahovsko obrazovanje, sa stanovišta daljeg rasta, a ne radi ostvarenja trenutnog, ali vrlo kratkog uspjeha. Tomaševski je dobro upoznat sa smjerom razvoja šahovske teorije na najvišem nivou. Tačno zna koje radove je bolje ne započinjati. Oni ili vode u ćorsokak, kada protivnici postanu jači, ili zahtijevaju preveliko opterećenje memorije, a isti rezultat može se postići uz mnogo manje utrošenog vremena i truda. Nažalost, većina šahista srednjeg ranga i njihovih trenera nema takva znanja.
Na kraju, želio bih da završim riječima zahvalnosti. Još jednom – upućenim Šahovskoj federaciji Rusije, koja je prepoznala neophodnost ovakvog rada i stvara sve uslove za njegovo sprovođenje. Takođe bih posebno istakao velemajstora Mihaila Demidova, koji je bio vođa ruske delegacije na Svjetskom prvenstvu u Almatiju.
Organizatori su se pobrinuli za mnogo toga, ali ipak – 65 djece, roditelji, treneri! – potreban je neko ko će imati kontrolu nad cijelim tim procesom. A ponekad se javljaju i razlozi za podnošenje protesta, pa je potrebno dežurati gotovo do tri ujutro da bi se ti problemi riješili. To je izuzetno težak posao, a Mihail ga obavlja besprijekorno.
Pored toga, nikome ne odbija pomoć u vezi sa pripremom, sve dobro poznaje, sa svima ljubazno komunicira i pruža podršku – a to je izuzetno važno.
Fotografije: Vladimir Barski
https://ruchess.ru/news/report/kachestvennoe_i_pravilnoe_obrazovanie_zalog_uspekha_06102025